Usamljenost
Rekla bih da zivimo u usamljenom dobu koju lecimo sa matetialnim stvarima. Da bi bilo obrnuto ne bi u ovom doba imali toliko materijalnih stvari sa kojima bi upotpunjavali prazninu.
Sinoc sam citala knjigu zakon privlacenja. Gde pise kako treba cesto misliti na zeljeno kako bismo to privuklu, kad postignemo visoku vibraciju. Oni koji su citali knjigu znaju o cemu pricam.
E sad ja sam vizualizirala trosoban stan,i sve ja to zamisljan,lepu deciju sobu moja cerka srecna mene oblivaju emocije radosti sto ima svoju sobu i sto je srecna. Idem dalje do nase spavace sobe, veliki bracni krevet u pastelnim bojama do dnevnog boravka koji je ogromna i sad ugledah terasu. Na terasi ima predivna ljuljaska na kojoj sedim sa a noge mi na ogradi terase.I sad ja tako spokojna i kazem sebi eto imam sto sam zelela ali zasto nisam srecna? Zasto i dalje osecam prazninu?I onda shvatim,da ja zapravo i ne tezim materijalnim stvarima vec blizinom.Shvatila sam zasto neki koji imaju hrpu materijalnih stvari nisu srecni.Neispunjavaju nas,pa gomilamo misleci da ce nas ispuniti i tako u krug.
Sta zapravo zelim? Zasto se osecam usamljenom? Zivimo pod pritiskom, sta sve moramo ispuniti, moramo....trcimo za novcem, trazimo srecu...i udaljavamo se na ljudskoj razini. Zatvaramo se u svoje skoljke, drzeci za sebe svu onu prazninu i popunjavamo materijalnim stvarima.
I onda se setim izreke jednog imucnijeg gospodina "ja bi sve ove pare dao za ljubav".U drustvu nam fali ljubav, iskren osmeh, pogled vere u buducnost, suosecanje...tako smo usamljeni.
Pre svega vere u bolje sutra, toliko ovo nezadovoljstvo zraci u ljudima. Kad bi se samo malo otvorili shvatili bi da nismo sami, podelili bi sa drugima i shvatili da svi tezimo istim stvarima sreci koja nema veze ko sta ima vec kakav je covek.